Zimska idila u Banskom

Autor: Vladimir Marić


Decembar je sa sobom uveliko doneo hladne zimske dane.
Gledajući svakodnevno tv program i vremenske prognoze, već sam dobro upamtio rečenice kako se u višim planinskim predelima oformio snežni pokrivač i kako je dobar deo hotelskih kapaciteta već ispunjen domaćim i starnim turistima.U svojim mlađim danima često sam odlazio sa prijateljima na zimovanje, a i dosta dobro sam se snalazio na skijama.Često sam svom starijem sinu pričao o tim davnim ali lepim danima kada sam sa društvom skijao,uživao u čistom hladnom vazduhu i ljubavima koje su se dešavale tih romantičnih zimskih dana.Danima sam razmišljao evocirajući pri tome duboko urezane uspomene,a pošto sam imao neiskorišćene dane odmora, čvrsto sam rešio da sa porodicom odem na zimovanje.Svratio sam u turističku agenciju u Beogradskoj ulici, sa kojom imam pozitivna iskustva, da bih dobio sve potrebne informacije i sa oduševljenjem saopštio supruzi i sinovima da ih tata vodi u Bansko na sankanje.
Jako su se obradovali.Nakon što smo danima pakovali stvari:jakne,cipele,bezbroj džempera,dukseve,skafandere, odredili smo da se u subotu ujutru otisnemo ka Banskom.Nakon dugih par dana došao je konačno i taj dugoisčekivani dan,konačno,pomislio sam dok sam proveravao putna dokumenta.Doručkovali smo i žurno se zaputili ka automobilu,kojeg sam jedva čekao da isprobam u zimskim uslovima.
Vikend je i nema saobraćajnih gužvi po gradu što me jako raduje.Lagano smo izašli iz grada i nastavili auto putem E75 ka Nišu i kasnije ka Bugarskoj.Tek kada se izvučete iz svakodnevne gradske vreve kakva je u Beogradu i zaputite se ka nekoj destinaciji nailazeći na sve te prirodne lepote shvatite koliko je Srbija lepa i koliko ima mesta koje treba posetiti, a koja su u neposrednoj blizini, bar sam ja takvog mišljenja.Kilometri su prolazili i posle 2 sata udobne vožnje stigli smo do Niša, u kojem smo stali da predahnemo,pojedemo nešto, i da se deca bolje upoznaju sa gradom na Nišavi.Ručali smo u lokalnom restoranu,prošetali hladnim niškom ulicama i kasnije nastavili put ka Pirotu, Dimitrovgradu i bugarrskoj granici magistralnim putem E80.
Put je bio suv i vidljivost jako dobra s obzirom da su u ovo doba godine magle jako česte,ali me to svakako nije zavaralo da kao i do sada vozim oprezno.Da bi skratili vreme puta igrali smo razne igre reči sa decom kao i neizostavne „pogađalice“ i „na slovo, na slovo“.Nisam od onih roditelja koji svojoj deci kreativni razvoj ličnosti pospešuje kupovinom video igara, mada ne zameram ni ljudima koji to čine.Posle par sati vožnje i prelaska graničnog prelaza, stigli smo do hotela Lion u kojem smo imali rezervisan smeštaj.
Hotel je inače smešten na oko 700 metara od gondole i centra mesta.Posebno mi je pogodovalo to što hotel poseduje podzemnu garažu,pa nam je auto bio sve vreme boravka na svom mestu van domašaja snežnih padavina.Hotel poseduje 170 soba,11 studija i 8 apartmana.Lepo smo se naspavali a deca su kao i mi bila nestrpljiva da konačno izađemo na stazu.Toplo smo se obukli,navlačeći na sebe skafandere,rukavice,kape i šalove da bi nam hladni sunčani dan još više prijao.
Deca su odmah počela da se grudvaju i trče okolo, da smo ih supruga i ja kao i većina roditelja jedva stizali.Bili su neumorni i po ceo dan spremni za igru u snegu i sankanje.Prvi dan nam je tako brzo protekao u sticanju kondicije jureći za decom unaokolo.Zaspali smo to veče svi skrhani od umora, a posle ukusne večere u glavnom restoranu hotela.Samo bih imao reči hvale za obroke u hotelu.
Drugi dan smo započeli sa malo više slobodnih aktivnosti za roditelje.Najzad sam imao tu priliku da ponovo stanem na skije, i mada moje veštine na početku nisu došle do izražaja,a na veliku radost moje porodice, ubrzo sam se snašao i uhvatio pravi ritam.Umoran ali sa velikim osmehom na licu bio sam srećan jer sam se makar i na kratko vratio u mladost i dane kada sam dobro skijao.
Celog tog dana kao i narednih, vreme smo provodili na stazi učeći decu da skijaju,u lokalnim kafićima ispijajući ukusne tople napitke,a čak smo supruga i ja uspeli par puta da se izvučemo noću iz sobe i makar i na kratko u lokalnoj diskoteci odigramo poneki ples.
Dani su prolazili a nama se sve manje vraćalo kući.Tome su doprineli pored zimskih čarolija i hotelski bazen,spa centar sa saunom i parnim kupatilom u kojima smo provodili opuštajuće trenutke posle snežnih igrarija, a pre večere u restoranu.Da ne zaboravim da kažem,doručak i večera su bili u glavnom restoranu hotela na bazi švedskog stola gde smo svakog dana probali neki novi specijalitet bugarskog kulinarstva,i tako se bližio sedmi dan,dan kada smo morali da se vratimo u Beograd i svakodnevni način i ritam života.
To jutro nam je bilo veoma depresivno.Posle doručka u hotelu spakovali smo stvari u prostran prtljažni prostor koji je bio baš po našoj meri i krenuli ka srpskoj granici.U autu je bila tišina i prvih sat vremena niko ni sa kim nije pričao.Pustio sam neki CD da ublaži tu tišinu.Put je bio jako klizav i veoma oprezno sam vozio, mada sam se pouzdao u svoje vozačke sposobnosti kao i pospanost dece koja je dodatno pozitivno uticala na moju koncentraciju.Nakon par sati vožnje stigli smo do graničnog prelaza na kome se nismo zadržali duže od 10 minuta ni u dolasku a ni sad u povratku, mada sam bio skeptičan po tom pitanju moram priznati.
Kako je vreme puta proticalo vremenski uslovi su bili sve bolji,a nekako i naše raspoloženje.Svratili smo usput na benzinsku pumpu i napunili rezervoar gorivom, malo se odmorili u kafeu pumpe ispijajući kafu i sokove koji su nam baš godili.Vozeći dalje ka Beogradu ubrzo smo stigli do Niša i kasnije auto putem nastavili dalje put prestonice, a ja sam bio ispunjen osećajem zadovoljstva.Oživeo sam svoje mladalačke dane,makar i na kratko,odmorio se od ustaljenog tempa života i uverio se da nije potrebno mnogo da bi se osmeh ponovo vratio na lice, a sta porodičan čovek poput mene može više poželeti od toga.

Prijavite se na naš Newsletter i budite uvek u toku sa našim ponudama