Indonezija i na Javi i u snu

Hladno, sunčano popodne na pisti aerodroma Nikola Tesla i skoro novi AirBus A 320 avio kompanije Qatar Airways rula prvo polako pa sve brže i brže i poleće veoma lako ostavljajući za nama Beograd.


Krenuli smo na dalek put preko Ankare, Dohe do Džakarte, Indonezija.  U Ankari su putnici popunili preostala prazna mesta u avionu. Ljubazna stjuardesa Kejt me je oslovila po imenu i pitala šta bih želeo da popijem. Pored mene je britanac koji je već naručio šampanjac i od prvog momenta uživa u blagodetima Qatar Airways biznis klase. Idemo dalje prema Dohi.
Na izlasku iz aviona je do mene stigao svež vazduh iz zaliva, iako je pala noć nije tako toplo kako sam očekivao.
Posle malog čekanja evo me ponovo u AirBus-u ali ovog puta mnogo većem, A330. Točkovi su se sa lakoćom odvojili od nepregledne piste aerodroma u Dohi a Indonezija je svakim momentom sve bliža. Posle ukusne večere u dva ujutro po našem vremenu oblačim pidžamu i obaram sedište na potpuno ležeći položaj, garderoba mi se neće izgužvati a ja ću se lepo odmoriti. Budi me miris cveća i lagani dodir, glas pa osmeh stjuardese. Put od 9 sati nisam ni osetio.
Popunjavam formular za ulazak u Indoneziju i očekujem sletanje za oko 30 minuta. Hodnici aerodroma su prekriveni šarenim tepihom a pored hodnika su otvoreni prostori sa puno zelenila i cveća.  Prilaz gradu je prilično zapušten ali je tako na puno mesta u Aziji. Ovako iz autobusa mi sve liči na Bangkok po saobraćajnoj gužvi a na Havanu po razrušenim objektima ali sam siguran da će se kada krenem u obilazak pojaviti ona mesta zbog kojih je vredelo doći.
DSC_3150
Večera na vrhu tržnog centra u malom ali veoma poznatom restoranu je bila u duhu indonežanske hrane sa puno povrća, pikantnih začina i mesa. Sve je veoma ukusno a večera je trajala do duboko u noć. Kada sam krenuo tržni centar nije radio ali sam usput razgledao rukotvorine od drveta, kože i tekstila koje prave indonežanski umetnici i dizajneri. Mogu slobodno da kažem da izgledaju bolje od proizvoda svetski poznatih brendova i što je još važnije – inspirativnije.
Indonežani su pitom i kulturan narod i kod njih nema nervoze. U Džakarti su velike saobraćajne gužve ali oni strpljivo čekaju svoj red a sirenu automobila više koriste da pozdrave nego da grde i prete. Možda bi oni i bili nervozni ali su naučili tehnike samokontrole i tako veoma lako prevazilaze krizne situacije.
DSC_2955
U Nacionalnom muzeju u Džakarti je velika gužva, deca sa svojim nastavnicama  su u poseti muzeju. Kada su me ugledali  zatražili su da se slikaju a deca su mi prilazila i gledala me u čudu. Bila im je neobična moja visina i boja kože a meni je bilo neobično to koliko su svi bili otvoreni i i spremni za razgovor.
Sada se nalazim kod spomenika nezavisnosti koju je proglasio Sukarno još davne 1945. Godine čiji vrh je obložen sa 50 kilograma čistog zlata. Posle prolaska kroz nekoliko podzemnih hodnika stižem u podnožje spomenika i ulazim u podzemnu prostoriju koja obuhvata spomenik sa sve četiri strane. Na prvoj bočnoj strani spomenika se nalaze vrata koja se otvaraju i tada se podiže poklopac i pojavljuje staklena vitrina sa deklaracijom nezavisnosti a istovremeno se čuje originalni snimak donošenja deklaracije o nezavisnosti koju izgovara Sukarno. Sve izgleda mistično kao u filmovima Indijane Džonsa. Na drugim stranama spomenika a pod zemljom, prikazani su grb, zastava i mapa Indonezije. U blizini se nalazi velika podzemna sala sa puno vitrina gde je veoma verno prikakazan život Indonežana od najranijeg neolitskog doba pa sve do današnjih dana. Na samo jednu moju reč ” foto” puno dece je došlo da se slika sa mnom, vidi se da su se iskreno obradovali zbog toga. I dalje je nesnosna gužva u gradu, ulice su isprepletane automobilima a ja žurim na aerodrom da prvi put letim sa indonežanskom avio kompanijom Garuda. Garuda je pomoćnik boga Šiva koji ga po legendi prevozi sa mesta na mesto.
DSC_3794
Nadam se da ću stići na let koji treba da me odvede u Jogjakartu, centralno lociranu na mapi ostrva Java  ali i centralno lociranu u srcima indonežana jer predstavlja kulturni i duhovni centar cele Indonezije.
Točkovi su dodirnuli pistu aerodroma u Jogjakarti i na moje iznenađenje, po izlasku iz aviona mogu slobodno da se šetam oko svih aviona koji su na pisti i primaju putnike. Imam ošećaj da mogu slobodno da uđem u bilo koji avion i odletim bilo gde, ali neću, došao sam ovde. Još dugo sam gledao avione kako sleću i poleću a da me niko ništa nije pitao. U torbi imam nekoliko flašica vode ali ovde u Indoneziji niko ne brani da se voda, makazice, pena za brijanje, parfemi i slično unose u kabinu aviona a detektori služe samo da pište ili meni tako izgleda.
Na ulicama Jogjakarte je živo, puno rikši na nožni pogon prevozi turiste i to je najlepši način da se obiđe grad. Na ulazu u Sultanovu palatu grupa od tridesetak karatista obučenih u bela kimona vežba kate pored ogromnog Baobab drveta.  Po Sultanovoj palati me vodi vodič, veoma niska žena od preko 70 godina i priča toliko tiho da je gotovo ništa nisam čuo.
Fabrika tekstila je mesto gde mogu da naučim nešto o postupku farbanja tkanina i izradi šara na pamuku. Počinje se od bele pamučne tkanine na koju se bakarnim kalupom sa šarom nanosi voštana boja, zatim se otiskuje sledeća šara, pa se četkicom boje delovi i onda se tkanina boji i iskuvava pa ispira i suši. Tkanina na kraju izgleda predivno a šara i boja govore da dolazi iz Indonezije.
DSC_4100
Hotel Phoenix je mesto koje mogu da preporučim, to je jedna oaza hedonizma, prelepi hotel sa dušom. Nalazi se u centru grada u oazi zelenila. Pravo mesto od 5 zvezdica koje će vas ostaviti bez daha.
Najveći budistički hram na svetu je Borobudur i nalazi se ovde nadomak Jogjakarte.
Nalazi se na jednom proplanku oivičen travnatim dolinama na čijem obodu se nalaze gusti šumarci. Hramu se prilazi visokim stepenicama od crnog kamena koje nije ugrozio zub vremena. Ovaj hram je dugo bio zaboravljen i tako počivao pokriven  zemljom dok nije ponovo otkriven i sada predstavlja dragulj svetskog budizma i indonežanskog turizma. Rasporedjen je u nekoliko nivoa od kojih je svaki sledeći sve strmiji sa sve višim stepenicama. Na samom vrhu je veći plato u čijoj sredini se nalazi manji plato koji je podignut za nivo više. Svuda okolo su skulpture ljudi i nešto nalik na velika crkvena zvona ali od kamena prošupljena sa zanimljivim motivima. To je pravo mesto za neobičnu sliku, posebno u svitanje dana. Na povratku puno je uličnih prodavaca koji pokušavaju da nešto prodaju. Tu su skulpture od drveta, šeširi od slame, šarene tkanine i mnoge druge stvari.
U neposrednoj blizini YogYa se nalazi i drugi po veličini hindu hram na Svetu. Odiše prostranošću i okružen je prelepim travnjacima. Na sred tog zelenila se nalazi hram od crnog kamena, sa nekoliko manjih i jednom većom kupolom, koja se visoko vinula u nebesko plavetnilo. Unutrašnjost kupola je mračna i memljiva i predstavlja mesto gde se izvode obredi.
Monkey forest ili majmunska šuma me je očarala od prvog momenta. Pred samom kapijom na sred ulice kojom žure automobili sedi nekoliko majmuna. Na ulazu kupujem banane i to ceo grozd malih i veoma slatkih banana. Brzo ih sakrivam ispod odeće jer ako majmuni osete da ih imam neće se smiriti dok ih ne otmu od mene. Ulazim polako sa celom grupom ljudi a majmuni obigravaju oko nas. Sigurni su da neko ima hranu za njih. Samo ko? Banane prebacujem u torbu koja se zakopčava a uzimam samo jednu. Dižem ruku visoko a prvi majmun počinje sa penjanjem, prvo se uhvatio za nogavicu pa za kragnu i na kraju se popeo na ruku i uzeo bananu, skočio dole i pojeo je. Kako je samo to brzo izveo. Malo dalje, jedan turista je zakukao, majmun mu je iz džepa izvadio skupe švajcarske bombone i u slašću ih proždire na vrhu drveta a papire baca dole. Sa leve strane parka živi jedna, sa desne druga a pravo u dubini parka treća porodica majmuna. Oni se prepoznaju po mirisu i ako se sretnu nastaju velike tuče. Inače, ovi majmuni su veoma pametni ali i opasni i ne treba ih zadirkivati već se treba ponašati normalno. U sred parka se nalazi prelep hram i most iznad malog kanjona kroz koji protiče brza i bistra reka. Opet vidim prizor iz filmova Indijane Džonsa.
Pun utisaka polećem prema Baliju, koji je ove godine svrstan medju 10 top svetskih destinacija. Zovu ga i ostrvo bogova zbog ogromnog broja hramova i veoma religioznog naroda koji je pretežno hindu veroispovesti. Izlazim iz aviona i žurim da pronadjem prevoz do hotela. Odjednom mi se oko vrata našla niska od svežeg cveća koju mi je okačila prelepa nasmejana balinežanka. Lepo je počelo.
Stigao sam u hotel po noći i na moje pitanje da li mogu sada da se kupam u moru menadžerka hotela  se prenerazila: “O ne, molim vas sačekajte jutro…” – blizu je Australija, možda su blizu i ajkule, pomislio sam.
Malopre je svanulo a već hitam prema plaži. Okean   je miran i samo mali talasi stižu do obale. Nema nikoga na plaži samo se čuje šum palminog lišća iznad mene. U daljini, usred mora ribar baca svoju mrežu. Sačma fijuče iznad vode svaki put kada je baci. Oblačno je i ne mogu da vidim izlazak sunca kako sam se nadao. Usred razmišljanja me odjednom preseče ženski glas koji dopire iza mene. “Masaž, masaž?” Odmahujem glavom, pa gde da me masira u 6 ujutro. Dan je počeo i za nas turiste ali i za sve koji od turista žive. Ubrzo su počeli da stižu i drugi meštani kao i njihova deca koja su se igrala u plitkoj vodi Indijskog okeana. Trebalo mi je vreme da stignem do malo dublje vode.
Na putu za Kintamani se nalaze prelepa pirinčana polja sa kojih vredni radnici sa šeširima od slame ubiraju žuta zrna pirinča. Raspoređena su po terasama, stepenasto se pružajući prema reci u dnu brda. Na samom ulazu u hram stari seljak izboranog lica trebi pirinač i pakuje ga u vreće sa gomile žutih zrnaca. Idem nizbrdo stepenicama a levo i desno se nalaze mnogobrojne radnjice ispred kojih nasmejani trgovci nude svoju robu,  lokalne rukotvorine. Cena se ne zna, samo se zna koliko traži prodavac i koliko je spreman da plati kupac.
Svideo mi se šešir koji koriste u pirinčanim poljima, početna cena je 100.000 rupija a konačna cena posle cenjkanja je bila 22.000 rupija
Kitamani je aktivni vulkan koji je u bliskoj prošlosti izbacivao lavu i tragovi tih erupcija su vidljivi ovde sa daljine. Iskusni vodič mi je rekao da je najbolje da se na vulkan ide rano ujutro kada može da se vidi izlazak sunca. U januaru i februaru je oko vulkana najčešće magla, kisa i oblačno vreme. Na tom putu mogu da se vide orlovi, majmuni i rupe u zemlji gde izlazi topao dim vulkana u kojima može da se skuva banana za 3minuta. U podnožju vulkana lokalci gaje pomorandze i tropsko voce ali ne i pirinac zbog nadmorske visine. Ovde se uzgajaju zelene banane sa kosticama, voće salak poput zmijske kože kao i voće durian  koje miriše kao pakao a ima ukus kao raj. Hindu narod jede svinjsko meso a telad ne, krava je ovde sveta zivotinja.
Na Baliju se gaji posebna vrsta kafe koju mungos proguta, termički obradi i izbaci iz organizma kroz stolicu tako pa se ona dalje melje i kuva. Okružen sam poljima kafe a ispred mene na jednoj prizemnoj grani visi slepi miš koji je kao mali dospeo ovde i potpuno se odomaćio, nema nameru da ide negde već dočekuje turiste. Hrani se bananama i ostalim voćem, samo ne znam šta radi noću…
DSC_4073
Ležim na prelepoj plaži hotela u okviru turističkog naselja Nusa Dua. Ispred mene je nepregledno prostranstvo Indijskog okeana, ispod mene su zrnca peska a iza mene prelepi hotel sa svim mogućim sadržajima koje čovek može da poželi. Još samo malo da uživam pa sutra krećem u ledenu Evropu da zajedno čekamo proleće.
Sedim u avionu Boing 777 kompanije Qatar Airways i čekam na poletanje za Singapur. Uskoro će ovaj let biti direktan iz Dohe do Denpasara tako da ovog usputnog sletanja neće biti. Zadivljen sam svime što sam video, a to je samo delić velikog kulturnog i prirodnog blaga koje Indonezija ima. Najveće bogatstvo ove zemlje su ljudi koji su predusretljivi i ljubazni bez obzira kojoj religioznoj grupi pripadaju. Njihove osmehe nosim u srcu.

 

Prijavite se na naš Newsletter i budite uvek u toku sa našim ponudama